Nazivlje se definira kao strukturirani skup pojmova i pridruženih naziva određenoga predmetnog područja. Time se temeljno određuje pojmovni terminografski pristup postavljen načelima Eugena Wüstera koja čine temelj tzv. Bečke terminološke škole odnosno opće terminološke teorije koja je i danas vrlo utjecajna kao osnova preskriptivnoga pristupa nazivlju i njegovu normiranju.
U okrilju Bečke škole postavljena su i tzv. semiotička načela zamišljena da budu primjenjiva na sve jezike. Ta univerzalna načela oblikovanja nazivlja podrazumijevaju:
Za jezike koji svoja nazivlja tek stvaraju i usustavljuju načelo davanja prednosti izvornomu jeziku uvijek ima istaknuto mjesto. U definiranju nazivlja mnogih disciplina, međutim, navedena se načela ne mogu u potpunosti dosljedno primijeniti a da se time ne mijenja značenje definiranih pojmova ili njihovi međusobni odnosi u pojmovnom sustavu. Stoga tradicionalna načela terminološkoga rada treba oprezno primjenjivati i u skladu sa zahtjevima i obilježjima svake strukovne domene nazivlja koje se definira.
Nazivlje je sredstvo prijenosa znanja. Stoga je usklađeno, dogovoreno i lako dostupno nazivlje preduvjet precizne i jednoznačne stručne i znanstvene komunikacije, kako u istojezičnom tako i u međujezičnom sporazumijevanju.
Uređeno strukovno nazivlje važan je dio standardnojezičnoga leksika i pretpostavka komunikacijske funkcije i opstojnosti svakoga jezika. Međujezično usklađeno nazivlje preduvjet je stvarne višejezičnosti i uspješne globalne komunikacije. Nesporazumi izazvani pogrešnom ili neprikladnom upotrebom naziva ili njihovim neodgovarajućim prevođenjem mogu izazvati dalekosežne posljedice i izravnu, često i materijalnu štetu u pravnom, trgovačkom, ekonomskom, industrijskom i u svakom drugom stručnom kontekstu.